Menu

Dani performansa 2002

Dani performansa 2002

Načelno govoreći o umjetničkim radnjama koje su se unutar internacionalne umjetničke prakse ugnijezdile pod naslovnicom «performance», valja nam konzultirati nekoliko izvora. naime, pojam «performance» zapravo je složenica koja, usprkos prividnoj sličnosti, nema potpuni ekvivalent u latinskome jeziku. njezin identitet potječe doduše od latinskoga prijedloga «per», ali i od starofrancuskoga «fournir», iz čega nastaje iskvareno «parfournir». Prijedlog «per» označava jedan unaprijed zadani prostor, odnosno vrijeme unutar kojega se nešto «giba s kraja na kraj». ono starofrancusko, a zapravo izvorno germansko «fournir» podrazumijeva «opremanje» (doslovno: «unošenje namještaja»), ali i svako drugo «označavanje» prethodno zadanog unutarnjeg prostora. Prevodimo li, dakle, izraz «performance» s naglaskom na etimologiji, uočit ćemo kako on definira skup radnji, postupaka ili iskaza koji daju, ali i mijenjaju identitet bezličnom ili konvencionalnom odsječku prostora - vremena. s te točke gledano, svaki naš postupak može biti «performativan» pod pretpostavkom da svjesno uočimo kako putem njega zapravo mijenjamo, odnosno drugačije označavamo naš unutarnji, uobičajeni red stvari. s druge strane, ne sasvim različito od gore navedenih etimologijskih izvora, umjetnička će teorija definirati performance kao «režirani ili nerežirani događaj zasnovan kao umjetnički rad koji umjetnik ili izvođači realiziraju pred publikom». i dalje, pojam se teorijski vezuje uz praksu «postkonceptualne umjetnosti», koju općenito definiramo u kontekstu postmodernističkih «preispitivanja ... simboličkih sistema», odnosno razmatramo kao rukavac široke struje postmodernih igara. kad bismo potražili vezivno tkivo ovim natuknicama, vjerojatno bismo se zauistavili na samom pojmu «igre». svaka je igra zapravo simulacija realnosti, ili jednog, obično metafizičkog aspekta realnosti. Zbog toga se igra smatra «radnjom koja simbolički kodira mapu stvarnosti». Pri tome će malo važnosti imati kakvoća simbola kojima se pojedina konkretna igra služi, a daleko će važnija biti sama struktura koja simbole dovodi u vezu. uistinu, performance jest svojevrsno igranje realnosti, a, kao i svaka igra, i on se služi trima vrstama magijskog govora: magijom pravila, magijom maske i magijom publike kao integralnog činioca same igračke prakse.

Performerska magija pravila proističe iz tzv. «doslovnosti» citata iz stvarnosti: performer najčešće citira situaciju koja se na ovaj ili onaj način može pronaći u linearnom tijeku našeg doživljavanja svijeta. uglavnom se radi o «općim mjestima», radnjama i slikama koje su marginalne, fragmentarno uklopljene u prostor svagdana, te lišene pojedinačnog identiteta. njihova svrhovitost nalazi se samo u činjenici da služe nečemu, odnosno da su posljedica ili uzrok drugim, jednako marginalnim radnjama. izvaditi takvu jednu situaciju iz konteksta predstavlja svojevrsno nasilje nad nepodnošljivom lakoćom proživljavanja svagdana, ali u isti mah ogoljuje činjenicu kako se na temelju obeznačene životne slike može sagraditi simbolički sustav. Magija maske u kontekstu performancea ukazuje se kao «tautologija»: performer ne utjelovljuje niti jedan drugi lik do samoga sebe. on nije «glumac univerzalne prakse», koji može jednakom snagom i uvjerljivošću navući obrazine različitih karaktera, već bira uloge koje odražavaju njegovo jedinstveno poimanje stvarnosti. Drugim riječima, performer ne mijenja maske da bi po završetku svojeg umjetničkog nastupanja ostao gol, već naglašavajući stvarnost svoje izvedbe, proglašava vlastitu golotinju za permanentnu masku. konačno, magija publike za performance je naglašeno važna, jer ju karakterizira «inverzija».
Ma koliko se teoretičari umjetnosti dovijali opravdati performerske varijacije položaja publike, ona ostaje nužna podloga igri. Performer nije, naime, u mogućnosti afirmirati vlastito «prvo lice» izvođenja igre, ukoliko se na ovaj ili onaj način ne nalazi u odnosu prema kolektivnom jastvu. ovdje je važno dodati kako izvođač performerske igre i njegova publika najčešće dijele konvencije prema kojima se igra izvodi, pa tako on nema ulogu pripovjedača koji će publiku uvesti u vlastitu realnost. Publika je s tom realnošću već upoznata, bilo izravnim, iskustvenim sudjelovanjem u prošlosti, ili putem virtualnog prepoznavanja situacije svagdana. suština performerske magije publike sadržana je u činjenici da postojanje igre ne pruža katarzijsko opravdanje našem osjećaju kolektivnog identiteta, već, upravo obrnuto, sasvim inverzno, gledatelji su ovdje kako bi opravdali izvođačevo simuliranje realnosti.

Drugi Dan hrvatskog performancea, manifestacija koju već drugu godinu organizira varaždinsko udruženje likovnih umjetnika, ponudio je zanimljive varijacije,
a rekli bismo i opravdanja gore navedenim tezama. Devet performerskih točaka, izvedenih u javnim prostorima grada varaždina, bilo je popraćeno malim priručnim letkom na kojemu je, sasvim prigodno, osvanula i jedna od mnogih definicija performancea. Prema ovoj definiciji, temeljenoj na razlikama performancea i happeninga, radi se o izvođenju koje uprizoruje uvijek samo jedna osoba, te koje pretpostavlja načelnu odvojenost umjetnika i publike. ne ulazeči u teorijsku opravdanost ovakvog pristupa, recimo kako hrvatski performeri u varaždinu i nisu uvijek inzistirali na «auričnoj» odvojenosti vlastita lika i djela u odnosu prema publici, ali uglavnom jesu potcrtavali vlastito prvo i jedino lice, bez obzira na to da li se ono kao takvo predstavilo publici, ili je pak ostalo u anonimnosti.