Menu

Dani performansa 2010

Dani performansa 2010

Dok široka publika performans još uvijek smatra novom umjetničkom disciplinom i stvaralaštvom koje je primjereno mladim umjetnicima i publici, performans su u 2010. godini obilježila dva događaja koji su svaki na svoj način i na svojoj razini pokazali da je riječ o zreloj umjetničkoj disciplini burne i bogate prošlosti, čvrsto ukorijenjene u strukturu recentnog umjetničkog stvaralaštva i programe prestižnih kulturnih institucija kojima je suvremenost područje djelovanja. Na nacionalnoj razini smrt tomislava Gotovca, zauvijek zabilježenog kao ultimativnog performera cijele regije, navijestila je apoteozu performansa među povijesne discipline. Gotovac je prvi umjetnik koji je svoje tijelo i život u potpunosti poistovjetio s umjetnošću, iskazujući nizom javnih performansa kako svoju fizičku i psihičku sljubljenost sa Zagrebom i holivudskom kinematografijom, subliminalnu ritualnost svakodnevnice, tako i bespoštednu kritiku civilizacijskih i nacionalnih društvenih devijacija. Po nekim izvorima svoj prvi performans Gotovac je izveo čak 1954. godine, ali se uvriježeno smatra da 1970-a sa „ŠiŠanJeM i briJanJeM“ predstavlja početak njegove performerske karijere. [deveti] dani performancea na internacionalnoj razini njegova štićenica Marina abramović, umjetnička superzvijezda i jedna od začetnica body arta, u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti pod nazivom „tHe artist is Present / uMJetniCa Je Prisutna“ trijumfalno je održala prvu ikada zabilježenu retrospektivu nekog umjetnika performansa. Podsjetimo se, Marina abramović svoj je prvi performans pod nazivom ritaM 2 održala u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 1974. godine, a svom se mentoru tomislavu Gotovcu odužila dirljivom gestom 2000. godine u ljubljani kad ga je u prijelomnom trenutku svoje dramatizirane autobiografije pozvala da joj se pridruži na pozornici Cankarjevog doma. vraćajući se u sadašnjost u 2010. godinu, važno je naglasiti značaj izložbe u MoMa-i nakon koje je performans definitivno postao dijelom etablirane umjetničke prakse. Marina abramović promišljenom je strategijom kroz decenije svog rada u područje performansa uvela najprije foto i video dokumentaciju kao galerijski supstitut proklamirane neponovljivosti samog događanja performansa u jedinstvu doživljaja izvođača i publike, a potom i žanr performansa namijenjenog isključivo izvođenju pred kamerama i namijenjenog izlaganju u mediju fotografije i/ili videa. Projektom „7 easy PieCes / 7 lakiH koMaDa“ u Muzeju Guggenheim 2005. godine abramović je postavila još jednu razdjelnicu u povijesti performansa uvodeći reenactment, odnosno ponovno izvođenje performansa u izvedbi nekog drugog performera, kao relevantnu kulturološku i muzeološku praksu. sve je, dakako, kulminiralo izložbom u MoMa-i koja je u retrospektivnom pregledu njenog stvaralaštva objedinila različite razine foto i video dokumentacije, fotografije, videa, reenectment svih autoričinih najznačajnijih performansa sa novim, za tu priliku osmišljenim performansom tromjesečnog sučeljavanja autorice sa posjetiteljima izložbe. Publika je formirala redove, a na kraju retrospektive demonstrirajući svoju proročansku ulogu Marina abramović je osobno dodirnula sve one koji su strpljivo čekali na priliku da se s njom pogledaju oko u oko i to nisu uspjeli doživjeti.

Performans je danas jedna od reprezentativnih umjetničkih disciplina koju kao dio svog multidisciplinarnog repertoara s vremena na vrijeme i po unutrašnjoj logici rada koristi veliki broj umjetnika koji djeluju unutar područja suvremene umjetničke prakse. izbor umjetnika predstavljenih na ovogodišnjim Danima performansa i suvremenog plesa odražava situaciju koju smo opisali. antonio riello, Zlatan Dumanić, Jusuf Hadžifejzović i Živko Grozdanić Gera renomirani su multidisciplinarni umjetnici i kulturni djelatnici zrelih godina. Preuzimajući izravnost performansa kao umjetničke discipline, samim smo izborom umjetnika i njihovim fizičkim prisustvom željeli zorno odraziti značaj i status performansa unutar suvremene umjetničke prakse te pokazati kako njegova institucionalizacija i uklapanje u mainstream ne znači i njegov odmak od aktivnog stava prema suštinskim egzistencijalnim i civilizacijskim pitanjima. kao nikad do ovog trenutka u svojoj pedeset godina dugačkoj povijesti performans nije imao tako široku publiku i izazivao toliko pažnje.
Na umjetnicima je da to iskoriste.